Josip Barak bio je samouki slikar izrazitoga likovnog talenta i širokog slikarskog opusa koji je počeo pokazivati još u dječačkim danima. Od tada pa do nedavne smrti najveći je dio životnoga vijeka proveo sa slikarskim priborom u ruci. Spretnih ruku i širokog interesa, nije bilo stvari koju nije mogao napraviti.

Josip Barak – Mavšin je rođen u Klani 20. listopada 1935. godine. Već u ranom djetinjstvu je pokazao izuzetan interes i talent za likovnu umjetnost te je s posebnim zadovoljstvom ilustrirao zidne panoe u školi, no zbog lošijeg imovinskog stanja i prilika uslijed 2. svjetskog rata, svoj izraziti talent nije uspio usavršiti školovanjem.
Njegove likovne mogućnosti zapazio je i naš eminentni slikar Ljubo Babić, koji mu je ujedno predložio i pohađanje likovne akademije, ali i svoju osobnu pomoć.
1954. godine se učlanjuje u riječko Amatersko likovno društvo, gdje je uz mentorstvo R. Venuccia i akademskog slikara V. Udatnyja usavršio svoj likovni izraz.
Osim slikanjem, Barak se bavio i skulpturom te fotografijom, a sva su njegova zanimanja zadirala u područje umjetnosti. Tako je dugi niz godina radio kao reprofotograf u Grafičkom poduzeću ˝Grafika˝ u Ilirskoj Bistrici, izradio je i više plakata za kino predstave, te ilustrirao nekolicinu kalendara.
Od samoga osnutka 1993., surađivao je s Katedrom Čakavskog sabora – Društva za povjesnicu Klana unutar koje je ilustrirao sve njezine zbornike, kao i druga izdanja.
Od 1960. do 1964. godine je radio u Osnovnoj školi Klana kao nastavnik likovnog odgoja.
Josip Barak se okušao u svim slikarskim tehnikama, iako je oduvijek kao omiljenu tehniku izdvajao ulje na platnu. Motive je crpio iz svakodnevnog života, a kao i na većinu umjetnika, i na Josipa Baraka je utjecalo vrijeme. Po lijepome je vremenu rado odlazio u prirodu čije je motive ovjekovječio na svome platnu, a za oblačnih je dana volio promatrati oblake i igre svjetlosti i sjena na nebu.
Emotivno je bio vezan uz motive iz Klane i njezine okolice, ali je veliku inspiraciju pronašao i u riječkom Starom gradu te Volosku. Često se među njegovim slikama mogu pronaći i detalji mrtve prirode i cvijeća, a posljednjih je godina s osobitim zadovoljstvom izrađivao portrete.
Više je puta naglasio da voli promatrati lica, osobito lica starijih ljudi koje je već prošarala poneka bora, jer upravo iz njih umjetnik može ˝pročitati˝ čovjekovu dušu.
Ovaj je samouki slikar sudjelovao na više zajedničkih izložbi u Klani, Rijeci, Crikvenici i Opatiji, tri je puta samostalno izlagao u Splitu, Puli, Rovinju, a 2001. godine je povodom VIII. Dana Matka Laginje u Klani organizirao i svoju prvu samostalnu izložbu na kojoj je izložio svoj cjelokupni stvaralački opus.
Josip Barak je posljednjih godina sa suprugom živio u Njemačkoj gdje je ostao i sav njegov opus iz tih godina, ali i nerealizirana želja za velikom retrospektivnom izložbom koju su onemogućile granične administrativne prepreke i njegova iznendadna bolest i smrt.
U čast ovom izuzetnom slikaru, članovi Katedre Čakavskog sabora – Društva za povjesnicu Klana su povodom ovogodišnjih Dana Matka Laginje priredili izložbu njegovih radova, koji će uvijek predstavljati neizbrisiv trag  ovog izuzetnog čovjeka.
Za ilustraciju umjetničke vrijednosti ovog slikara amatera, citiramo dio kritike s njegove prve samostalne izložbe u Klani, na kojoj je povjesničarka umjetnosti i profesorica na riječkoj Školi za primjenjenu umjetnost Smilja Toić Barakov rad ocijenila sljedećim riječima:

„Djela jasne gradnje, kompozicijski usklađena, s linijom koja zadržava karakter opisnog, ali čvrstog ritmičkog poteza koja govori o njegovom specifičnom rukopisu. U drage prostore svog kraja, zdanja, šuma, ulica, unosi dah ugođaja i svjetlo prostora. Slojevitost posvojenih motiva koji su slikarski prepoznati preko crteža, sivih i smeđih tonova, crne boje prisutni su u realističkoj čitljivosti i kadriranju pojaseva pejsažnog te na mjerljivom otvorenošću neba. Kao samouki slikar Josip Barak ovom izložbom pokazao je značajan nivo i u svakom slučaju zavrjeđuje pažnju i podršku.“

Željka Šarčević