Obljetnica spaljivanja Lisca

Mjesto Lisac u Općini Klana je spaljeno 1. svibnja 1944. godine. Spaljene su sve kuće, gospodarske zgrade pa čak i škola, a život su izgubila tri nedužna civila. Srećom, većina je mještana na vrijeme evakuirana pa nije bilo većih ljudskih žrtava, no mnogi su Liščani u izbjeglištvu proveli pune dvije godine.

Mjesto Lipa u Općini Matulji se svake godine 30. travnja prisjeća teškog zločina počinjenog nad lokalnim stanovništvom. Tog je dana njemački okupator iz odmazde spalio 269 ljudi, i to mahom nedužnih civila.
No, manje je poznata činjenica da je odmah idućega dana, točnije 1. svibnja 1944. godine spaljen i Lisac, najzapadnije mjesto općine Klana. Lisac je tijekom Drugog svjetskog rata bio strateško partizansko uporište pa su racije i maltretiranje domaćeg stanovništva bile gotovo svakodnevica. Već su u siječnju 1944. godine, zbog sumnje da se u mjestu skrivaju partizanski kuriri, zapaljene jedna kuća i staja u središtu mjesta. No, najžešće se devastiranje Lisca dogodilo upravo u svibnju iste godine.
1. svibnja, u ranu zoru, Liščanima je dojavljeno da će njihovo mjesto najvjerojatnije podijeliti sudbinu susjedne Lipe. Neposredno nakon dojave, selo je evakuirano, a većina je mještana privremeno utočište pronašla na obližnjem planinskom predjelu Gumance, i to u bivšoj slovenskoj lugarnici, poznatijoj pod imenom Korta. Nakon što su u Korti proveli besanu noć, Liščani su se sutradan uputili u šumski predio Dleto, no ondašnji župnik, Giuseppe Gasparini ih je upozorio da njemačke patrole ˝čiste˝ teren, te da se stoga stanovništvo mora sakriti. Zbog toga su već idućeg dana svi zajedno krenuli u susjednu Sloveniju, točnije u mjesto Zabiće. Zanimljiv je podatak da je 1. svibnja zapaljeno samo sedam kuća, pa se stoga da zaključiti da je Lisac paljen u nekoliko navrata, a sa sigurnošću se može utvrditi da su do 10. svibnja 1944. spaljene sve kuće i gospodarski objekti, kao i škola. Jedino je crkva ostala nedirnuta. Devastiranje Lisca je sa sobom odnijelo i živote triju nedužnih staraca: Anton Iskra je ubijen na kućnome pragu, Ana Valenčić je pronađena kako leži mrtva nedaleko svoje obiteljske kuće, a tijelo Antona Marinca nikada nije pronađeno. Četvrtoga dana evakuacije, Liščani su se uputili u selo Pograje koje se također nalazi u Sloveniji, no taj se potez pokazao lošim. Tu ih je, naime, dočekala njemačka zasjeda, koja je dvadesetero ljudi uputila u zatvor u Trst, odakle su kasnije transportirani u austrijske kaznene i radne logore. Nakon toga je, u znak njemačke osvete, zapaljeno i mjesto Pograje, a ostatak se izbjeglih Liščana vratio preko Jelšana u Lisac, gdje su se odlučili skrasiti u talijanskim vojničkim barakama. No, njemački vojnici to nisu dopustili pa su Liščani privremeni smještaj morali potražiti u Klani.
Većina je lišaških obitelji u Klani proboravila gotovo dvije godine. Neki su svoj privremeni dom pronašli u vojničkim stanovima na Sv. Roku i Dražici, a nešto je teže bilo onim obiteljima koje su bile raspoređene u privatne kuće, jer su se u relativno malom stambenom prostoru morale skučiti najmanje dvije mnogobrojne obitelji pa su ljudi silom prilika vrlo često spavali na podu. No, Liščani i danas hvale gostoprimstvo Klanjaca, a u dvije godine suživota stvorili su se čvrsti prijateljski, gotovo familijarni odnosi, koji se još uvijek poštuju i njeguju.
Da bi se prehranili, Liščani su danju obrađivali svoju zemlju na Lišaškom polju, a u predvečerje su se vraćali u Klanu. Stoka koju su uspjeli spasiti bila je smještena u talijanskoj vojarni na klanjskom Strmcu, a manji je broj grla bio raspoređen i u privatnim stajama. Neposredno nakon oslobođenja, točnije u proljeće 1945. godine, jedan je dio Lišaških obitelji privremeni smještaj pronašao u barakama na tzv. Prvim njivama, koje se nalaze neposredno prije ulaza u mjesto Lisac, a na toj su lokaciji ujedno podignuti i hangari za smještaj stoke.
U proljeće 1946., nakon što je većina kuća obnovljena, Liščani su se konačno mogli vratiti u svoje mjesto. Zanimljivo je da se 1. svibnja, odnosno Praznik rada, u Liscu uvijek obilježava na poseban način, a prema riječima mještana, štuje se više nego bilo koji vjerski blagdan.

Željka Šarčević