Priča o pravom čovjeku
Otišao je u dobre spomene Slavko Gržinčić iz svoje Klane, ovog našeg kraja i ovog jedinog svijeta koji nam je suđen. Ali, nije otišao iz Klane. Na klanjskom groblju sanjat će Slavko svoj vječni san.
Čovječe, sjeti se da si samo prah i da ćeš se u prah pretvoriti. Ali, Slavko neće sav u prah već i u zvijezde. U sjećanjima i u srcima svih onih koji su ga poznavali i voljeli, svih Klanjaca i Klanjica, svih Riječanki i Riječana, ali i mnogo šire. Zašto?
Slavko je bio pravi čovjek, gospodin duha, a drug u poslu, ništa ljudsko nije mu bilo strano. Pomagao je svim ljudima, svojim učenicima. mladima, ne tražeći i ne očekujući da će mu reći hvala. Radio je mnogo, 24 sata na dan bila su mu premalo. Volio je ljudsku dobrotu i svu širinu življenja, makar ga ono i nije milovalo pri kraju. Nekoliko godina bio je prikovan uz krevet, ali uz brižnu njegu i pomoć svoje supruge, sina, unuka i ostalih članova obitelji. No, bio je čiste glave kao i obično, hrabar do kraja. Prijatelj svima, pa i onima koji su ga pomalo zaboravljali u zlu. a zna se da je u dobru lako dobar biti, a na muci ... Slavko je znao da mladi ne misleći zaboravljaju. Rekao bi to s malo gorčine, ali nije zamjerao, jer eto to je tako. Slavko Gržinčić strasno je volio svoju NK Klanu, kao i ja svoj Halubjan. Znali smo se i susretali dugi niz godina. I tu i tamo posjećivao sam ga u bolesti, a puno češće smo se čuli i telefonom. Znao bi reći: gdje si prijatelju.
I eto sad ga više nema. Klana je bez njega manja i siromašnija za njegov duh, pa cijeli svijet. Neka ti je, Slavko, laka tvoja klanjska gruda, a jednoga dana, svi ćemo za tobom poći. Tko zna kada, jednog dana, jedne noći. Ciao i boh, dragi moj!
Novi list, 09. 01. 2014., Vladimir Jugo
