U Škalnici se nalazi vrlo stara crkvica sv. Vinka Mučenika, koja potječe još iz srednjeg vijeka. Crkvica je najprije bila dvorska kapelica, a nakon što je dvorac uništen u 18. st., crkvica je opstala do današnjih dana. Obnovljena je 2004. g., a mise se služe na dan sv. Vinka i u raznim prigodama po nakani mještana.

Ikonografija

Sveti Vinko je bio đakon u Zaragozi, u Španjolskoj. U vrijeme Dioklecijana bio je progonjen i podvrgnut strahovitim mukama, ne bi li uzdrmali njegovu vjeru. No kako nisu uspjeli u toj nakani – kaže legenda – pokušali su ga podmititi ljubaznošću i raskošima. No kad su mu prostrli mekanu postelju punu ruža, Vinko preporuči svoju dušu Bogu i umre. Prokonzul Dacijan, sav bijesan naredi da se njegovo tijelo baci zvijerima, no doleti gavran i obrani ga. Tada su ga bacili u more sa mlinskim kamenom oko vrata, no more ga izbaci, a valovi mu iskopaše grob. Mnogo kasnije njegovo je tijelo pronađeno i zakopano u Valenciji. Na slikama se sv. Vinko prikazuje kao prekrasni mladić obučen u dalmatiku, sa palminom granom – oznakom mučeništva – u ruci, a posebna su mu oznaka dvije vrane koje su pratile lađu na putu od rta San Vincente do Lisabona, gdje se njegove moći i danas čuvaju. 

Dr. sc. Vesna MUNIĆ

Crkvica sv. Nikole u Studeni se nalazi uz cestu koja vodi iz Klane u Studenu, a smještena je na prirodnoj uzvisini u smjeru istok - zapad (sakralna orjentacija). Svojim volumenom dominira studentskim poljem u kojoj "po starom običaju ima svakog meseca jedanput misu čitati svećenik iz Klane." Tako je zapisao Matko Laginja potkraj XIX. stoljeća u svojoj monografiji Kastav grad i obćina iz 1889. godine na str.15-16.
Ona je posvećena jednom od najomiljenijih kršćanskih svetaca - sv. Nikoli biskupu iz Myra u Maloj Aziji, zaštitniku djece, putnika i mornara.
Crkvica sv. Nikole datira iz XVI. st., iz vremena feudalnih gospodara i riječkih augustinaca u klanjskome kraju, a u europskoj kulturi to je vrijeme zalaska gotike i početka renesanse - preporoda u umjetnosti.
Crkva iz Studene kasnogotička je ladanjska jednobrodna građevina. Prema prostornoj organizaciji ona pripada skupini sakralnih građevina tipa II. koje se susreće na ovome prostoru tijekom XV. i XVI. stoljeća.
Crkveni se ansambl sastoji iz trijema, broda i apside. Ispred pročelja crkvice nalazi se pravokutni trijem (štrem, lopica) zatvorenoga volumena. Na bočnim zidovima trijema su dva uska pravokutna otvora kroz koje ulazi svijetlo, dok se na desnom južnom bočnom zidu nalazi sačuvani dimovod, što nas upućuje na tragove pogrebnog rituala. Podna površina trijema je popločana izvornim kamenim pločama, a izvorni je i rustični sokl na pročelju crkvice. Gornje granice trijema zatvara otvorena gredna konstrukcija i trolisno krovište koje je pokriveno kupom.
Pravokutno crkveno tijelo s longitudinalnim prostorom oblikovano je pročeljnim zidom, bočnim sjevernim i južnim te začeljnim s apsidom. Na pročeljnom zidu je ulazni pravokutni portal, mali prozorski otvor s lijeve strane i uzidana kamenica s desne strane, a u vertikalnoj osi na vrhu zabata se danas nalazi kamena preslica tj. otvoreni zvonik s jednim zvonom. Sjeverni bočni zid je zatvorenoga volumena, dok je južna stjena raščlanjena s dva pravokutna prozora. Oni su kao i ulazna vrata s vanjske strane uokvireni i naglašeni kamenim gredama - ertama. Na južnom bočnom zidu s unutrašnje strane smjestila se niša tj. sakrarij - spremnica za svete predmete. Podna površina crkvenog broda, danas je prekrivena betonskom pločom koja je u potpunosti pokrila izvorne kamene podne ploče, što upućuje na njezinu obnovu tijekom XX. stoljeća.
Krovna konstrukcija iznad crkvenog broda je gredna s unutrašnje strane i prekrivena je drvenim tzv. brodskim podom, a s vanjske strane dvoslivnim krovištem i kupom. Na začeljnom zidu crkvice orijentiranom prema istoku nalazi se apsida s uskim izuduženim otvorom kroz koje ulaze sunčeve zrake. Apsida je produžetak crkvenoga broda i tvori završetak crkvice sv. Nikole. U eksterijeru ona je nepravilne trapezoidne forme i niža u odnosu na volumen crkvenoga broda, dok je u interijeru to polukružni prostor nadsvođen bačvastim svodom u kome je smješten oltar. S vanjske strane krovna je konstrukcija pokrivena dvoslivnim krovišten.
Zidne površine crkvice su glatke, zatvorene i statične. One su obojene i prekrivene bojom pa su tako zaštićene od vremenskih nepogoda.
Crkvica sv. Nikole u Studeni bila je u više navrata obnavljana, a posebice tijekom prošlog XX. st. (1952., 1972. god.). Tada se u izvorno zdanje crkvice interveniralo suvremenom graditeljskom tehnologijom, zatim se provela elektrifikacija, dogradila dva kutna kamena postolja, na začeljnom zidu broda ugradila željezna vrata i lijevci za protok i odvod vode, a isto je tako postavljen i drveni strop, koji s unutrašnje strane zatvara krovnu konstruciju. Bez obzira na silovite intervencije ona je sačuvala svoju kasnogotičku estetiku, kubična tijela i skladnu crkvenu kompoziciju. Ona danas plijeni svojom ljepotom i prirodnom jednostavnošću. Nju je gradio domaći pučki majstor koji je svojom invencijom i umijećem ostvario jedinstvo i suživot crkvice s krajolikom u kome ona postoji nekoliko stotina godina.
I danas je još u funkciji, a od 2004. godine crkvica sv. Nikole u Studeni upisana je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske - Listu zaštićenih kulturnih dobara