I. OPĆI ZEMLJOPISNO-POVIJESNI PODATCI
Prof. dr. sc. Vinko Tadejević u svojem članku o klanjskom agraru upućuje na (pogrešnu) pučku priču o podrijetlu naziva Klana, koja u predaji još uvijek živi među Kastavcima:
Volosko je najprije bilo malo selo koje se zvalo Javorike. Tu su lopovi stalno dovozili ukradenu stoku, najviše volove, a potom bi ih tjerali kroz šumu do mjesta gdje su ih klali, koje je poslije nazvano Klana, a Javorike Volo(v)sko.
Klana je uvijek bila vezana za Kastav. Oba su naselja do 1918. bila u sastavu Markgrofovije Istre, a 1921. je 15 kastavskih županija (od ukupno njih 33) pripalo Italiji.
Na području katastarske općine Klana broj stanovnika najveći je bio 1931., kada je tu živjelo preko 2700 ljudi. Naselje Klana najveće je bilo 1961., kada je imalo 1496 žitelja. Prema popisu stanovništva iz 2001. u njemu je živjelo 1176 ljudi, a u čitavoj općini 1931 osoba.
U ovom je kraju klima submediteranska, a na planinama Gumanca, Obruča i Platka dotiče se s subalpskim podnebljem, tipičnim za područje Gorskog kotara, zbog čega je ovo područje vrlo bogato padalinama (srednja je vrijednost za Klanu, za period od 1948. do 1992., 2277 mm kiše godišnje).
Prema podacima iz 1900. i 1990., pašnjaka i šuma, ali i oranica i livada, najviše je bilo u katastarskoj općini Klana, a šumom je bilo bogato i područje Breze.
Zakonom o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj, Općina Klana postaje samostalna jedinica lokalne samouprave u sastavu Primorsko-goranske županije (1993.). Njezin grb sastoji se od četvrtastog štita s plavim poljem u kojem se nalazi srebrno-bijelo sidro.
Radi očuvanja i promicanja kulturno-povijesnog nasljeđa ovog kraja, posebice zbog valorizacije i unapređenja zavičajne kulture, 1993. je osnovano Društvo za povjesnicu Klana, koje se udružilo u Čakavski sabor Istre.
I. 1. Kućica Rebar i Vela voda
Oko 10 km sjeverno od Klane, u smjeru prema visoravni Gumance, na lokalitetu Stara Rebar, nalazi se objekt koji je prema usmenoj narodnoj predaji izgrađen 1806., nekoliko godina prije dolaska Napoleonove vlasti, kao sklonište i cestarska kuća na kolskom putu Klana-Gumance, na nadmorskoj visini od 730 m. U blizini kućice, u živoj stijeni po kojoj je prolazila stara cesta, i danas su vidljivi tragovi zaprežnih kola. Tuda se vozilo ogrjevno drvo, vesla i jarbole za riječke brodove, a i sijeno s Gumanca i okolnih brda.
Sl. 1. Kućica Rebar
Ulaz u kućicu nalazi se na sjeverozapadnoj strani. Zdanje je bilo u funkciji do 1903., kada je – zaslugom Matka Laginje - izgrađena nova moderna cesta (u dužini od 12 km), koja prolazi sjeveroistočnije i kojom se i danas prometuje. Cestarska kućica i dalje je služila kao sklonište, a preko kućice Rebar ljudi su iz Klane prečicom išli pješice na Gumance. S vremenom se zbog dotrajalosti objekt urušio, a obnovljen je 1994. trudom članova Društva za povjesnicu Klana, uz pomoć Općine Klana i Šumarije Klana.
Uređen je i okoliš, u kojem su postavljeni korisne informativno-edukativne ploče, čime je lokalitet pretvoren u lijepo planinarsko odmorište i izletište, za sve one koji vole uživati u prirodnim ljepotama ovoga kraja.
Sl. 2 i sl. 3: Informativno-edukativne ploče ispred kućice Rebar
Oko 400 m sjeverozapadno od kućice, prije oko 350 godina bila je u funkciji crkva sv. Marije Magdalene, a dalje u tom pravcu nalazi se lokalitet Vela voda. Na njemu izvire slovenska ponornica Reka, duga 96 km. Izvor je od državne granice udaljen oko 2 km, a nalazi se na 620 m nadmorske visine. Reka protječe kroz Ilirsku Bistricu i nakon 54 km utječe u Škocjanske jame, a potom se nakon 42 km podzemnog toka pojavljuje u mjestu Devinu (Duino) kod Trsta i ulijeva u Jadransko more.
Sl. 4. Putokaz prema izvoru Vela voda
Izvor Vela voda od kućice Rebar udaljen je oko 1 km, a put do njega obilježen je oznakama i plavim točkama. Pristup izvoru je prilično zahtjevan zbog strmog terena, posebice u kišnom razdoblju. Izvor nije izdašan. Bio je zatrpan kamenjem i granama, pa je voda izvirala na više mjesta. Članovi Planinarskog društva „Pliš“ uklonili su nabacano kamenje te očistili i uredili izvor, tako da sada voda izbija na površinu na jednome mjestu.
I. 2. Gumance
Visoravan Gumance smještena je na 920 m nadmorske visine, a okružena je vrhovima Katalin (1083 m), Črni vrh (1121 m), Petehovec (1241 m) i Brešće (1299 m). Duga je oko 3 km, a široka od 500 do 1000 m. Danas je to zelena površina prekrivena travnjacima i šumarcima, bez stalnog vodotoka. Njezin je najveći dio ravan, a prema vrhu Smrekovcu (1363 m) na sjeveroistoku lagano se uzdiže i nastavlja u obliku široke i plitke U-doline. Prema jugozapadu se naglo šiti i završava na reljefnoj stepenici iznad rječice Vela voda. U središnjem dijelu visoravni Gumance nalazi se velika šljunčana površina, na kojoj su otkrivene važne pleistocenske naslage.
Sl. 5. Tunel na cesti Klana-Gumance, neposredno prije visoravni
Kako bi brojne drvosječe i šumari blizu mjesta gdje su radili mogli nešto pojesti i popiti, a i ugrijati se tijekom oštrih zima, na toj je planinskoj visoravni 1912. nastalo malo naselje. U njemu je bilo nekoliko gostionica, a ljudi su sa stokom tuda često prolazili, pa je bilo vrlo živo. Gumance je ubrzo pretvoreno u pravi zaselak nazvan Ermesburgo, no za tamošnje žitelje nikad nije bila sagrađena crkva.
Lokalitet je bio poznat kao sjenokoša. Također, tamo je bilo i „snižnica“, dubokih jama u kojima se do ljeta zadržavao snijeg. Ljudi koji su radili u šumi ili su kosili, a u blizini nije bilo vode, topili su led iz „snižnice“ i tako dobili vodu za piće i kuhanje. A „ledenice“ su bile obzidane jame, u kojima se ljeti držao snijeg: jedan je bila na Malinici, blizu pilane, a druga na Sv. Roku. Ledenice su se vjerojatno pokrivale, ali se ne zna s čime. U njima se čuvao led koji se pripremao zimi, da bi ga se po ljeti vozilo u Rijeku, Volosko i Opatiju i prodavalo. Led se koristio za hlađenje mesa, ribe i tekućina. Prodajom leda stari su ljudi mogli dobiti dosta novaca.
Sl. 6 i sl. 7. Visoravan GumanceU doba talijanske vlasti na Gumancu je postojala vojarna, a u sklopu fortifikacijskog sustava (tzv. Alpskog zida) sagrađene su i podzemne utvrde. Visoravan se očito smatrala mjestom pogodnim za neprijateljski prodor tenkovima iz smjera Platka i iz smjera Klane. Utvrde koje su se tamo sagradile bile su prije svega namijenjene obrani cestovnih raskrižja. Dio tih utvrda danas se nalazi u Hrvatskoj, a dio u Sloveniji.
Da ga ne bi mogli koristiti partizani, koncem 1944. Gumance su zapalili Nijemci. Naselje nikad više nije obnovljeno, a i danas se još uvijek mogu vidjeti ruševine kuća, gostionica i štala.
I. 3. Ponor Gotovž
Ponor Gotovž je jama u koju povremeno ponire potok Ričina (Rječina ili Rečina). Nalazi se oko 1 km jugoistočno od središta Klane, a oko 15 km sjeverno od Rijeke. Ulaz u jamu smješten je na nadmorskoj visini od 560 m. Visok je 10 m, a širok 3 m.
Ponor nije ucrtan na najstarijim zemljovidima ovog kraja, iako možemo pretpostaviti da je od davnina imao važnu ulogu u životu stanovnika. U zapisima o velikom potresu koji je 1870. zadesio Klanu ne spominje se veza ove prirodne nepogode s klanjskim podzemljem. No, „zastrašujuća i izuzetno jaka podzemna tutnjava“, zabilježena u pisanim sjećanjima, može se povezati sa zrakom koji je naglo izašao iz neke pećine. Moguće je da se dio grmljavine čuo i iz pravca otvora ponora Gotovž, u kojem je vjerojatno došlo do urušavanja u ulaznoj dvorani. Naplavni je materijal tada smanjio otvor, koji se začepio, pa je pred ponorom nastalo jezero, odnosno poplava u polju. No, zanimljivo je da se poplave u starijoj klanjskoj povijesti ne spominju, nego su zabilježene kasnije, nakon potresa 1870.
Ponor Gotovž u literaturi je prvi spomenuo dr. Matko Laginja. On je i jedini koji ga naziva „jama Gotovš“. Potok Ričina nije imao regulirano korito, pa je klanjsko polje često bilo poplavljeno. No, prva detaljnije opisana velika poplava u kojoj se spominje ponor Gotovž je ona iz 1910. Regulacija potoka obavljena je 1913., ali su se poplave nastavile i kasnije. Jedna veća bila je 1936., a druga 50-ih godina XX. stoljeća. Uzrok poplavama bio je nedovoljni kapacitet uređenog korita potoka, a u polju mogućnost začepljenja ponora Gotovž.
Sl. 8. Ulaz u ponor Gotovž
U doba talijanske vlasti jamu su istraživali tršćanski speleolozi Luigi Vittorio Bertarelli (1859. – 1926.) i Eugenio Boegan (1875. – 1939.), koji su je 1926. opisali u knjizi „Duemila grotte“. Zabilježili su je pod nazivom Grotta di Clana, te naveli da je duga 18 m i duboka 8 m. Malo je vjerojatno da iskusni i dobro opremljeni speleolozi CAI (Club Alpino Italiano) „XXX Ottobre“ iz Trsta, koji su do tada već bili istražili oko dvije tisuće špilja i jama po Italiji, Hrvatskoj i Sloveniji, u ponoru Gotovž nisu vidjeli prolaz u dubinu, koji je tada sigurno bio začepljen. Može se pretpostaviti da je nakon njihovog obilaska ponora nova bujica otvorila prolaz, pa je sljedeća talijanska ekspedicija, koja je u Klanu stigla u veljači 1927. i spustila se u jamu, mogla doći do dubine od 320 m (zbog nedostatka opreme nije se moglo ići dalje). Nastavak istraživanja obavili su članovi istog kluba u veljači 1928. Ovaj obilazak trajao je 24 sata, a speleolozi su uspjeli doći do dna ponora i izmjeriti dubinu od 420 m. Iz njihovog se nacrta vidi da se radi o stubičastoj jami, s mnogo manjih i tri veće vertikale (dvije od 60 i jedna od 70 m). Opis jame pokazuje da je istražen samo glavni kanal, ali postoji i više bočnih dijelova i jedna jama u horizontalnom kanalu.
Nakon opsežnih priprema, koncem 50-ih godina XX. stoljeća hrvatski su speleolozi htjeli istražiti pomisao da potok Ričina ponire u Gotovž, a potom kao rijeka Rječina izlazi na površinu, ali ta veza nije dokazana. Međutim, uočeno je da jama nije duboka onoliko koliko su izmjerili talijanski speleolozi, pa je dogovoreno da se u popisu najdubljih jama u Hrvatskoj ona vodi s dubinom od 320 m.
Nekoliko godina kasnije, u ponor su se htjeli spustiti slovenski speleolozi, ali zbog smrada i zagušljivosti nisu stigli dalje od ulazne dvorane, jer je u međuvremenu klanjska posada svoju kanalizaciju skrenula u jamu. Kasnije je tamo usmjerena i čitava klanjska kanalizacija. Iako velike kiše i dalje povremeno ispiru ponor, zagađenje je takvo da ga speleolozi više ne mogu istraživati.