Menu

«
»
Super User

Super User

Breza

Breza je najmanje i od Klane najudaljenije naselje u općini. Nalazi se na cesti između Klane i Permana na nadmorskoj visini od oko 480 m, potpuno okružena šumom Lužina.
Tijekom minulih stoljeća, Breza je dijelila sudbinu Klane i ostalih mjesta iz općine, mijenjajući tako čitav niz gospodara. Ljudi su preživljavali baveći se stočarstvom, poljoprivredom i šumarstvom, ali selo je bilo poznato po proizvodnji vapna i po lovu na puhove.
Jedan od najvećih životnih problema za Brezu je predstavljala opskrba pitkom vodom. Brezani su stoljećima bili osuđeni koristiti vodu iz svojih šterni oviseći tako o vremenskim (ne)prilikama; suši i ledu. Tome je došao kraj kada je 2005. g. do njih napokon nakon dugog niza godina izgrađen vodovod, čime su stvoreni barem minimalni uvjeti da se i ovo malo stanovnika ne bi osipalo. U Brezi se nalazi crkva Bezgriješne djevice Marije, a na izlazu iz mjesta, prema Permanima nalazi se privatna pilana.
U Brezi nema trgovine niti ugostiteljskog objekta. Prema zadnjem popisu stanovništva iz 2001. g., u Brezi je živjelo svega 53 stanovnika, a osnovnu školu u Klani u ovom trenutku pohađaju samo dvije učenice.

Škalnica

Škalnica je malo mjesto u Općini Klana, smješteno na sjeverozapadu lijepe Primorskogoranske županije s bogatom i dugom poviješću i tradicijom.
Grad Škalnica nastao je u 14. stoljeću pa po tome spada, uz Kastav i Klanu, među najstarija naselja ovoga kraja. Nije poznato tko ga je izgradio niti tko je bio njegov prvi vlasnik. Zna se da je grad bio ograđen visokim kamenim zidinama i kulama koje su bile prepreke mogućim osvajačima kojih je kroz dugu povijest bilo mnogo.
Kako zapisi iz tog vremena govore o ovome kraju kao terenu bez šuma i drveća, s mnogo stijena i kamena, pretpostavlja se da je grad dobio ime Škalnica po nazivu škalja ili škaljica kako ovdašnje stanovništvo naziva udubinu u stijeni. Druga je pretpostavka da Škalnica duguje ime figuraciji terena nalik na skalu i škaljama u kojima se nalazila voda.
Bilo kako bilo, ovdje su ljudi živjeli i preživljavali baveći se najčešće uzgojem konja i vinove loze. Iz tih vremena ostale su brojne zanimljive priče i legende. Tijekom povijesti mijenjali su se vlasnici grada Škalnice, a najčešće su to bili tršćanski grofovi i baruni, iako je grad dolazio u posjed i druge gospode koja je imala svoje zastave i grbove što su svjedočili o njihovome plemenitaškom podrijetlu.
Napredak je stigao s cestom što ju je dala izgraditi Marija Terezija koja je Škalnicu povezala s Trsatom, odnosno Rijekom, Ljubljanom i Bečom. Ovom cestom kasnije se provezla i sama carica Marija Terezija sa svojom dvorskom svitom.
Kako su tijekom povijesti neki vlasnici napuštali grad, zub vremena učinio je svoje. Građevine su postupno propadale tako da do današnjega dana od samoga grada nisu ostali nikakvi tragovi, ali se zna kako je on izgledao jer je sačuvan crtež putopisca i kroničara, Valvazora iz 17. stoljeća kad je grad još bio čitav.
Ostala je i crkvica Sv. Vinka, stara nekoliko stotina godina, kao jedini svjedok tih davnih vremena. Pretpostavlja se da je i u to vrijeme Sv. Vinko smatran zaštitnikom vinove loze pa nije nikakvo čudo što su stari Škaljani, koji su uglavnom preživljavali uzgajajući čokote, svoju crkvicu posvetili baš ovome svecu. l danas je Sv. Vinko zaštitnik sela i njegovih stanovnika.
Kasnije su se ljudi počeli baviti poljoprivredom i stočarstvom, te izvozom drvenih trupaca iz šume što se zadržalo do današnjih dana, ali su u modernim industrijskim vremenima poljoprivreda i stočar-stvo potpuno zamrli.
Kroz povijest Škalnica je pripadala Istarskoj župi, a u tu župu spadale su i Jelšane u susjednoj Sloveniji. l dan danas Škaljani svoje najmilije pokapaju u Sloveniji.
U Škalnici su uvijek dominirale radničke i težačke obitelji, a prije je bilo i kočijaša koji su vukli (šlajsali) trupce iz šume za vrijeme Medvedića u Klani. Kasnije su se počeli zapošljavati u Rijeci i odlaziti, pa mjesto prema popisu stanovništva iz 2001 broji svega 186 stanovnika. Petrolejska cesta, koja je stigla u Škalnicu, nečujno je potisnula stočarstvo i odvela mnoge njegove stanovnike u razvijenija područja.

Renata Simčić, Škalnica

Lisac

Lisac je malo, staro naselje. Smješteno je sjeverozapadno od Klane, na samoj granici sa Slovenijom podno Liščića i Grmade. Na nadmorskoj visini od oko 700 m, okruženo pašnjacima, brdima i šumom, izaziva osjećaj spokoja i mira, izgledom podsjećajući na neko malo, idilično, alpsko mjestašce.
Najstariji za sada dostupan pisani dokument u kojem se mjesto spominje je darovnica kojom je imanje (selište) Lisac Augustinskom samostanu iz Rijeke darovao kapetan Metteo Rayan, a potječe iz 1435. godine.
U 18. st. na Jozefinskom vojnom zemljovidu ucrtan je LISZACZ, i LISSACZKI VERH (Grmada), a označena je i crkvica sv. Jurja. Izradom katastarskih planova u vrijeme cara Franje I 1819, godine, formirana je i katastarska općina Lisac, koja u to vrijeme potpada pod okrug Podgrad. Prema popisu stanovništva iz 1818. g, u sklopu Habsburške monarhije, Lisac broji 32 domaćinstva i 188 žitelja koji su se prezivali Iskra, Calcich, Simcich, Marinatz, Schustar i Wallincich.
Godine 1857. Lisac broji 223 žitelja, a rekordnih 264 stanovnika zabilježeno je 1921. g.
Matko Laginja u svojoj knjižici „Kastav grad i obćina“ (izdano u Trstu 1889.g.na str. 212) o Liscu zapisuje: „Lisac je malena obćina podno brega Pliš. Ime tomu bregu kaže, da je odavna ogoljen. Prave ceste k selu Liscu neima, ter zato kažu, da ga ni Francezi nisu poseli, kad su ono u naših stranah bili. Prostora ima ta obćina okolo 1380 rali. Selo ima po popisu od g. 1880. tek 228 žitelja, a 33 kuće. Ovi se većinom bave drvarijom kao i žitelji Klane, Studene i Škalnice. Razlika je ta, da u Liscu još skoro posve tvrdo drže, da se kmetije ne dele, dočim je u Klani i drugda to propalo, te se ljudi žene i obitelji osnivaju na gole ruke. Kako je Lisac u zabitnom položaju, sve oblasti imaju malo posla s timi ljudi. Oni mnoge poslove obave među sobom po starinskom načinu bez buke i pisarije. Zato okolna sela o njih reku: Da su Liščani svi kao jednom ponjavom pokriti. I dobro, dok je tako!
Godine 1887. obnovili su crkvicu sv. Jurja velikim troškom svake kuće. Lisac spada pod župu Jelšane, a pod školu u Klanu. Negda spadao je i Lisac kao i Studena pod rečke redovnike Augustiniance.“
Prema popisu stanovništva iz 2001.g na Liscu živi 107 stanovnika. Stočarstvo i poljoprivreda zamire, kao i u drugim mjestima u našem kraju.
Društveni život uglavnom je vezan za staru gostionicu "Lovac", a na dan Sv. Jurja na Lisac dolaze svi raseljeni Liščani koji to mogu, da bi zajedno sa obiteljima i prijateljima proslavili dan zaštitnika mjesta.

Studena


Studena je naselje smješteno oko 2 km jugoistočno od Klane na nadmorskoj visini od 577 m. Smatra se da je ime dobila prema klimatskim uvjetima koji tu vladaju.
O tome piše i Ivo Jardas: „ Studena se pak zove zato aš je pod goru, pak va nju s te gori vavek puhja mrzal ale studen vetar, ki se lišto ostudi“.
Zbog svoje pristupačnosti s istoka, studenjsko je područje oduvijek bilo privlačno pljačkaškim hordama, o čemu svjedoči i rimski zid koji prolazi kraj Studene, a služio je za obranu Rimskog carstva od barbara protežući se od Snježnika, pa sve do Rječine i dalje do mora.
O naseljavanju Studene postoji više legendi, a o jednoj piše i Matko Laginja: „A potekli su svi od jednog čovjeka, koji se selio sa svojom čeljadi, da nađe dobro pristanište. Bio je starac i slep. Kud je čeljad išla, morala mu je svako toliko dati zemlju da je pokusi. Došav na „Studeno polje“, našao je onu zemlju da je slatka i ondje se nastanio“.
Pisani tragovi o organiziranoj seoskoj zajednica koja je imala i svog župana datiraju već iz XV. st. U istom stoljeću ovamo po prvi put provaljuju Turci, pustošeći i uništavajući sve pred sobom. Preživjeli su, tko zna koliko puta, morali obnavljati spaljene domove nastavljajući život baveći se poljoprivredom, stočarstvom i šumarstvom.
Nakon I. svjetskog rata, Rappalskim ugovorom Studena ostaje u Kraljevini SHS, ali je granica bila tako povučena da je na talijanskoj strani ostalo 2/3 studenjskih šuma i velik dio polja, razdvajajući tako Studenu od Klane s kojom je od davnina bila mnogostruko povezana.
Zbog nemogućnosti školovanja u Klani, u Studeni se 1922. g. u privatnoj kući Josipa Šebelje Baldiniga organizira nastava, a velikim trudom i odricanjem mještana 1934. godine izgrađena je škola.
Studeni su obilne kiše uvijek donosile nevolje, jer bi tada polje redovito bilo poplavljeno i ne bi se moglo obrađivati. Tako je bilo sve do 1931, kada su izvršeni određeni melioracijski zahvati, a godinu dana kasnije Studena je novom cestom preko Marišćine spojena na cestu Rijeka – Trst i Ljubljana.
Odmah po izbijanju II svj. rata Studenu zaposjedaju Talijani, no najveća opasnost je zaprijetila 1944. g. Tada su nakon stravičnog spaljivanja Lipe i njenih stanovnika 30. travnja, postojale indicije da bi ista sudbina mogla zadesiti i Studenu, pa su se žene i djeca sklonili u Klanu. Nekoliko dana kasnije, odnosno 04. svibnja 1944. Studena je zaista spaljena, a točno godinu dana kasnije je oslobođena.
Nakon II. svj. rata Studena potpada pod Općinu Rijeka, a od 1993. g. dio je Općine Klana. Prema popisu stanovnika iz 2001 u Studeni živi 409 stanovnika, a stalno radi trgovina i gostiona.

Pretplati se na ovaj RSS feed

Opći uvjeti i cjenici komunalnih usluga

KD AUTOTROLEJ d.o.o.
 
KD Čistoća d.o.o.
 
KD Vodovod i kanalizacija d.o.o.
 
(klikom na naziv doći ćete do potrebnih informacija)

Opće informacije

Glasnik Općine Klana

Općina Klana

Trenutno vrijeme

KLANA
Općina Klana koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo i pratio statistiku posjeta. Klikom na 'Slažem se' dajete nam dopuštenje postavljanja kolačića na Vaše računalo.
Saznajte više Slažem se