arheološko-konzervatorski radovi na lokalitetima "Vranjeno" i "Za presikom"

Liburnijski limes - arheološko-konzervatorski radovi na lokalitetima "Vranjeno"
i "Za presikom"

Nakon gotovo četiri desetljeća nastavljena su sustavna arheološka istraživanja i radovi na zaštiti i prezentaciji ostataka sustava bedemskih zatvarača i nadzornih tornjeva zvanih "Liburnijski limes", odnosnono djelovima unutar sustava Clausurae Alpium Iuliarum.(CIMIOTTI 1910; KOBLER 1894; MATEJČIĆ 1988) Riječ je o dionicama na području zaleđa Studene, odnosno Ravnog, s poddionicama na brežuljku "Vranjeno" te udolini "Za presikom". Radove vodi arheolog Ranko Starac, kustos Arheološkog odjela Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka, od 2003. godine, a financira ih Društvo za povjesnicu Klane i općina Klana. Istodobno se obavljaju intezivni terenski obilasci i prikuplja površinska pokretna arheološka građa s čitavog niza lokaliteta na širem području grada Rijeke.

Historijat istraživanja

         Program sustavnog dokumentiranja ostataka dionica Limesa na području grada Rijeke i zaleđa započeo je 1961. godine, radnim dogovorom između Konzervatorskog zavoda u Rijeci i arheologa Radmile Matejčić, kustosa u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci. Poticaj istraživanju dali su kolege iz Ljubljane, dr. Peter Petru i dr. Jaroslav Šašel, koji su se povremeno uključivali u tijek radova obzirom na veliko iskustvo koje su stekli radovima na Limesu i antičkim kastelima na području Slovenije.
Iste godine obavljen je prvi dio obilazaka terena na području između izvora Rječine i Željeznih vrata. Potom je prehodana trasa Limesa na području Kalvarije i Svete Katarine u Rijeci, te zona oko Donjeg Jelenja. Geodetsko snimanje Jelenjskog zida obavljeno je u srpnju 1962. godine. Ekipu su činili Radmila Matejčić, geodeta iz Geodetskog zavoda u Rijeci Ivan Vučetić, fotograf iz Konzervatorskog zavoda Srećko Ulrich i nadšumar šumskog gospodarstva Klana Antun Rudin. Ubikacija jelenjske dionice Limesa nije bila problematična (treba uzeti u obzir da je zbog višestoljetne ispaše obraštenost terena bila znatno manja nego danas). Voditelji istraživanja koristili su informacije o Limesu koje je majoru Mijatu Sabljaru priopćio lugar Zorrer 1817. godine (MATEJČIĆ 1969; ŠAŠEL – PETRU 1971; ŠAŠEL 1992;).
U listopadu iste godine izviješće o rezultatima snimanja predano je na sastanku u Konzervatorskom zavodu dr. Mati Suiću, tajniku Međuakademijskog odbora za limes JAZU. Tada je istraživanje Limesa u riječkom zaleđu uvršteno u program istraživanja Limesa na tlu Jugoslavije, a za stručnog suradnika odabran je arheolog Štefan Mlakar iz Arheološkog muzeja u Puli. Za voditelja poslova tehničkog dokumentiranja određena je ing. Aleksandra Faber iz Zagreba, suradnica Arheološkog instituta.
Arheološka istraživanja na području Jelenjskog zida započela su 30. kolovoza 1963., a trajala su u prvoj etapi 20 dana, potom su nastavljena i tijekom studenog iste godine. 1964. godine radovi su trajali s prekidima od konca lipnja do prosinca. Radila su dva do tri radnika na čišćenju raslinja i korijenja te urušenog kamenja.
Početnom entuzijazmu istraživača zadan je udarac viješću da Međuakademijski odbor više neće financirati radove na području zapadne Hrvatske, jer su financijska sredstva prebačena na istraživanje Dunavskog limesa u Srbiji.
Tijekom 1964. i 1965. godine Muzej je povremeno obavljao čišćenja trase Jelenjskog zida, a u rujnu 1967. obavljeno je istraživanje trećeg nadzornog tornja na brdu Kilavac (lokalitet Kuk).
Na Jelenjskoj trasi limesa istraženi su i dokumentirani slijedeći lokaliteti: Od lokaliteta Vodičajna uz tok Rječine humak zida pruža se prema brijegu Gorica s crkvom Svetog Mihovila. Ovdje je zid porušen, kao i na području naselja Donje Jelenje. Zid se dalje nalazi od lokaliteta Burinje po obronku Jelenjskog brijega i Gradišća, može se pratiti na lokalitetu "Ograda" i "Čelo", zatim se pruža kroz Jelenjsku rebar do Laza, odakle se zid pravocrtno uspinje do lokaliteta Kilavac, odnosno Kuba. Trag zida se potom slijedio još prijeko potoka Sušice do Borovina.
Na lokalitetu Čelo iskopana je u potpunosti dionica zida dužine 12 metara, debljine zida od 90 cm, kome su s nutarnje strane bili na svaka 3 metra prizidani piloni širine jednog metra, koji su izvorno nosili drvenu konstrukciju ophodne platforme. "Ograde" su suhozidom omeđen prostor, na kome kao ni uz spomenuti zid nisu pronađeni sitni arheološki nalazi. Nakon "Ograde" iskopavan je prvi nadzorni toranj, prizidan uz nutarnje lice zida, dimenzija 4 x 4 metra. U vanjskom obrušenom nasipu uočeno je uz ovaj toranj, zvanog "Kula", nekoliko ulomaka debelih stijenki amfora. Uz Kulu je očišćena trasa Limesa u dužini od 160 metara. Dio zida je presječen šumskim putem koji spaja Jelenje (Podkilavac) s Ravnom. I ovdje su uočeni pravokutni prizidi uz nutarnje lice zida s razmakom od tri metra. Krajem 1963. iskopani su tragovi drugog tornja na lokalitetu "Rebar". Na ovdje kopanom segmentu Limesa uočeni su i s nutarnje strane zida između pravokutnih pilona prizidane zidiće, u funkciji nosača stepeništa za uspinjanje do drvene platforme ophoda. U ruševinama tornja pronađeni su ulomci žrvnja, atipični ulomci stijenki amfora i tegula (krovnog pokrova). Dijelovi zida na položenijem zemljanom terenu građeni su s pravokutnim istacima - pilonima, a ondje gdje je teren odviše krševit zid je građen bez pilona u punoj širini od dva metra.
U jesen 1967. obavljeni su već spomenuti radovi na istraživanju trećeg tornja na strateški značajnom "Kuku". Toranj je istih dimenzija poput prethodnih, nalazi se povrh prirodnog prolaza prema zaleđu Studene i udoline Suhog potoka. Ovaj zatvarač bio je u funkciji zaštite prolaza prema potezu Limesa na Studenjskom Ravnu povrh izvora Rječine.
Međuakademijskom odboru za limes preostala su skromna sredstva pa je Muzej pokrenuo probno iskopavanje dionice zida na području zaleđa Studene (dijela zida na potezu izvor Rječine - Željezna vrata) odnosno na ledini zvanoj "Za presikom". Ta istraživanja su obavljena između 23. i 31. kolovoza 1967. godine. Tada je iskopana dionica zida u dužini od 30 metara. Povrh ove dionice, na Ravnom su talijanski vojnici iskopavali uz trasu kolnog puta dio poteza zida, zatečenom u slabom stanju, pod zapovjedništvom Itala Gariboldija. Taj potez zida su potom konzervirali stručnjaci iz službe zaštite spomenika u Trstu 1939. godine. Tada je prekopavan i toranj dimenzija 5 x 5 metara, s kojega se pruža pogled na udolinu "Presika" i susjedni brežuljak "Vranjeno", po čijem obodu se pruža trasa zida. Dionice na Ravnom kao i na Presiki su građene različito od dionica Jelenjskog zida. Riječ je o masivnom kamenom bedemu, građenom mjestimice vrlo krupnim lomljencem, širine oko dva metra (najčešće širine od 2.20 m),  očuvane visine do osamdesetak cm visine iznad današnje površine tla. Iskopom do dna zida (bedem je bez temeljne stope položen na poravnatu nabijenu pjeskovitu ilovaču) ustanovljena je uščuvana ukupna visina zida između 0.90 i 1.40 m. Radmila Matejčić napominje da nisu pronađeni pokretni arheološki nalazi.
Nakon 1967. godine radovi na dionicama Liburnijskog limesa se prekidaju.
Prošla su gotovo četiri desetljeća od istraživanja djela rimskih vojnika i graditelja u zaleđu Studene. Nažalost, ni jedna dionica Limesa na području Jelenja odnosno Studene nije bila konzervirana i očuvana od propadanja, također nije obavljena registracija na terenu vidljivih dionica Limesa kod nadležnog Konzervatorskog zavoda. Zaštita i registracija kulturnih dobara zastala je kod dionice limesa na Kalvariji (Kozali) u Rijeci, što nije spriječilo urbaniste da dio Limesa unište izgradnjom nebodera i okolnih parkirališta s betonskim podzidima i stepeništima. Posebno je devastiran Jelenjski zid s kulama, on je gotovo nestao, bez zaštite je izložen eroziji, obrasla ga je šikara, a u posljednje vrijeme je presijecan i razaran zemljanim radovima u zoni novog stambenog naselja povrh Jelenja. Uzgred spomenimo da su ljudska glupost i neznanje uzrokom uništenja većeg dijela prilimeske, iznimno značajne kasnoantičke utvrde "Gradišće", kružnog oblika (promjera 24 metra, visine ziđa do 4 metra) na području Zahuma, podno vrha Bela Peša na istočnom rubu Grobničkog polja. Ovaj značajan arheološki spomenik (također nije doživio registraciju) razoren je tijekom 90-tih godina 20. stoljeća, kada je poslužio za deponiranje ili aktiviranje odbačenih minsko-eksplozivnih sredstava iz obližnjih vojnih skladišta.                         

Radovi na limesu - lokalitetima "Vranjeno" i "Za Presikom" između 2003. i 2006. godine

         U sklopu ukupnog programa istraživanja, zaštite i prezentacije kulturno-povijesnih spomenika kojeg koordinira Društvo za povjesnicu Klana, uz materijalnu pomoć općine Klana te nakon obilaska dijelova dionica s ostatcima kasnoantičkog obrambenog zida započeti su radovi na čišćenju, arhitektonskoj sanaciji i prezentaciji ovog značajnog arheološkog spomenika. Najprije je odabran segment obrambenog zida na lokaciji "Vranjeno", koji je postao ugrožen radovima na uređenju pomoćnih objekata uokolo nekadašnje zgrade pogranične karaule (riječ je o karauli jugoslavenske vojske na "rapalskoj" graničnoj crti između kraljevine Italije i kraljevine Jugoslavije), posljednjih godina uređene u funkciji izletišta i lovačkog doma.
Pristupili smo otkopu zida duljine 15 metara, koji se ravnim potezom uspinje uz bok krševitog brežuljka, nekoliko metara istočnije od spomenute zgrade. Zid je zatečen u relativno dobrom stanju, naravno znatno smanjene visine zbog korištenja kamena za okolne gradnje, posebno za izgradnju grudobrana obližnjih rovova i bunkera. Zid je građen od nepravilnog vapnenačkog lomljenca, vrlo različitih dimenzija. Kameno lice nema tragove zidarskog alata, očito je kamen lomljen udarcima bata i čekićem grubo oblikovan. Sljubnice između blokova popunjavane su kamenim krhotinama, potom su bile obilno zalivene vapnenim mortom žućkasto-sive boje. Jezgra zida, sačuvane visine od 40 - 70 cm, nastala je nabacivanjem lomljenog vapnenca pomiješanog s vapnenim mortom. Širina zida iznosi 180 - 200 cm, nisu uočeni tragovi proširene temeljne stope. Prigodom čišćenja zida nisu pronađeni pokretni arheološki nalazi. Među kamenjem i po tlu u okolici uz recentno smeće nalaze se brojni komadići šrapnela od bombi, ispaljena zrna i prazne čahure metaka, a pronađene su i dvije neeksplodirane granate, koje su potom uništene.
Na vrhu ovog brežuljka zatečena je kružna gomila, izgrađena na sniženom i poravnatom segmentu antičkog zida. Gomila je pravilnog kružnog oblika s okomito zidanim vanjskim obodnim licem, bez uporabe vezivnog morta, promjera 4.30 m. Vanjsko okomito lice zatekli smo očuvano u visini do najviše 70 cm. Unutar plašta gomile nismo prekopavali zbog toga što kod čišćenja nismo naišli na tragove pokretnog arheološkog materijala. Među kamenjem zatekli smo ulomke vapnene zidne žbuke, koja je na gomilu odbacivana prigodom obnove nutarnjih prostorija bivše karaule, kao i komadiće staklene ambalaže, metke i odbačene životinjske kosti. Dalje pružanje rimskog zida niz sjeverni obronak spomenutog brežuljka presječeno je spomenutim rovovima, dok se pravac zida počinje vrlo slabo naslućivati u šikari tek pri dnu brežuljka, desetak metara prije istražene dionice u ravnici "Za presikom". Nakon čišćenja spomenute kratke dionice uz bok lovačke kuće na "Vranjenu" pristupili smo konzervaciji zida odnosno njegovoj djelomičnoj rekonstrukciji. Cijela površina zida je prekrivena novim zaštitnim slojem lomljenog kamena, povezanog produžnim mortom, zbog klimatskih prilika ojačanim dodatkom bijelog cementa. Kamena kružna gomila je presložena u suhozidnoj tehnici.
Ostaje otvorenim pitanje funkcije i vremena gradnje gomile. Ona je konstruirana direktno na sniženom i poravnatom dijelu zida limesa, na najvišem dijelu uzvisine, s koje se pruža pogled na okolno područje. Ne vjerujemo da je gomila nastala u vrijeme izgradnje granične karaule, obzirom da su obližnji rovovi i grudobrani građeni uz uporabu betona, opeke i armaturnog željeza. Predpostavljamo da je gomila pravilnog kružnog oblika s suhozidnim okomitim obodnim licem bila u funkciji nadzornog tornja, odnosno položaja s istaknutom nadzornom, stražarskom i signalnom funkcijom. Gomila nije prekopavana u dubinu, pa nisu zamijećeni tragovi pougljenjenog drva, što bi nam sugeriralo funkciju kresišća, odnosno točke na kojoj su paljene signalne vatre. Ipak, uloga gomile kao stražarsko-nadzornog tornja vrlo je vjerojatna, s vremenom gradnje tijekom stalnih upada turskih martologa zaleđem primorja od kraja 15. stoljeća. U neposrednoj blizini lovačke kuće i dionice limesa na položaju "Vranjeno" je i kružna vrtača jamskog tipa, danas velikim dijelom zatrpana smećem i svakovrsnim krupnim otpadom. Ova vrtača blizu vrha brežuljka svakako je mogla poslužiti braniteljima iz kasnoantičkog doba, ali i lokalnom pučanstvu za turskih provala kao izvrsno mjesto za zaklon i privremeni boravak. Toponim "Vranjeno" sa značenjem "Crno" prije će se odnositi na ovu jezovitu i mračnu rupu nego na suncem osvijetljen bijeli vapnenački brežuljak.
U podnožju "Vranjena" nalazi se pitoma udolina kojom vijuga bujični vodotok u pravcu istoka i gornjeg toka Rječine. Dolinu presijeca na njenom najužem dijelu rimski zid poput bedemskog zatvarača. Već smo ranije spomenuli okolnosti arheološkog iskopavanja kojeg je vodila Radmila Matejčić na ovoj lokaciji, znakovita naziva "Za presikom". Ovdje otkrivena dionica zida zbog ravničarskog položaja zidana je vrlo kvalitetno, od lomljenog kamena vapnenca pomiješanog s blokovima pješčenjaka i krupnog potočnog šljunka. Vezivni mort je vrlo čvrst, sivožućkaste boje, zbog obilate uporabe potočnog pijeska i šljunka. U vezivnom mortu zamjetni su amorfni grumenčići drobljene opeke, međutim pomnim pregledom zida i šireg okolnog područja nismo uočili niti jedan ulomak antičke keramike (građevne opeke, krovne opeke, amfora ili drugih tipova posuda). Zid kojeg je Radmila Matejčić otkopala u duljini od trideset metara tada nije bio zaštićen ili konzerviran, pa je u proteklih četiri desetljeća izrazito propao, najviše zbog rasta drveća i grmlja. U našoj akciji čišćenja morali smo iznova očistiti bočne površine i gornju plohu zida, te ga dijelom razidati zbog vađenja korijenja. Širina zida ovdje iznosi 200 cm, a visina se kreće od 70 do 140 cm. Prigodom konzervacije vršna kapa zida je poravnata i dodan je barem jedan red novog kamena, prikupljenog iz okolnog urušenja. Već je tijekom radova šezdesetih godina R. Matejčić zamijetila na dva mjesta uz istočno vanjsko lice zida neobične prizidane istake . Međutim, kako je radnicima bilo rečeno da prate iskopom vanjsko lice i pravac pružanja bedema, oni nisu obratili pažnju na ove detalje, već su ih pijucima presjekli i poravnali do temelja. Kada je voditeljica radova stigla na teren, bilo je kasno, pa je na fotografijama naknadno zabilježila mjesta na kojima su uništeni ovi vanjski istaci. Prigodom čišćenja i temeljitog istraživanja ove dionice zida, provedene tijekom 2005. i 2006. godine, pronašli smo tragove nejednakih pravokutnih istaka uz vanjsko lice zida. Unatoč lošem stanju, uspjeli smo detaljnim čišćenjem ustaviti površinu istaka u temeljnom sloju kamena, a također je ustanovljeno da nije riječ o naknadnim prigradnjama, već su spomenuti podupirači zidne mase konstruktivno vezani i građeni istodobno s limesom. Grobničke dionice limesa građene su na drugi način, ondje je bedem mnogo uži, ali zato ima s nutarnje strane jednako razmaknute prizidane pravokutne istake, na kojima su bile izvorno položene grede, odnosno hodna površina pio kojoj se kretala straža. Dionice limesa između Obruča, odnosno vrhova povrh izvora Rječine i Vranjena, te dionica koja prolazi Presikom i dalje vijuga prijeko Ravnog prema Željeznim vratima u zaleđu Studene, imaju istovjetne karakteristike i širinu, te se razlikuju od dionica istraživanih na području Jeljenja povrh Grobničkog polja. Međutim, Limes u zaleđu izvora Rječine i Studene po širini ziđa ne odgovara dionicama ziđa konzerviranim između dva svjetska rata u gradu Rijeci, na području Kalvarije i Kozale, odnosno obronku brijega Sveta Katarina. Dionica zida na obronku brijega Sveta Katarina (na teško pristupačnoj strmini iznad istoimenog tunela na "riječkoj zaobilaznici") očuvana je dijelom do visine od dva i pol metra, a širina zida iznosi od 156 - 168 cm.
Prema tome, na području grada Rijeke i njegovom zaleđu postoje tri djelomice istražene dionice bedemskih zatvarača različitih arhitektonskih karakteristika. Razlike se ne ogledaju u tehnici gradnje ili načinu obrade kamena, uvijek je riječ o kamenu lomljenom na licu mjesta, već je riječ o različitoj debljini zida. Treba istaknuti činjenicu da sve navedene dionice limesa tehnikom gradnje odudaraju od načina zidanja dvostrukih kasnoantičkih bedema grada Tarsatike, a posebno odudaraju od kvalitetnog načina gradnje (u tehnici opus mixtum).Ove razlike mogu, ali ne moraju svjedočiti o različitim kronološkim gradbenim etapama. U ziđu dijela tarsatičkih bedema (u sklopu prezentiranom unutar kavane "Dva lava") pronađeni su s vezivnim mortom pomiješani novčići Valentinijana II, Gracijana i Teodozija. Nažalost, do sada na trasi riječkih dionica limesa nisu pronađeni numizmatički nalazi koji bi nam olakšali probleme njegova datiranja.
Unutar šireg riječkog okruženja do sada su poznati ili dijelom arheološki istraženi kasnoantički fortifikacijski objekti poput spomenutog  Gradišća podno Bele peše na istočnom rubu Grobničkog polja, utvrde Gradac povrh Bakarca, utvrde Badanj u zaleđu Crikvenice te utvrde Lopar u Novom Vinodolskom (BLEČIĆ 2001;). Zapadnije od grada Rijeke, također uz trase rimskih cestovnih pravaca ističe se monumentalnošću utvrda na Gradini iznad sela Pasjak (STARAC 1996;) Prema tehnici zidanja i karakteristikama vezivnog morta, ziđe kastela na Pasjaku (opsega gotovo 400 m, očuvane visine do 1.75 m, širine bedema od 3 metra) možemo reći da graditelji Pasjačke Gradine i graditelji dionica Limesa slijede isti projektni naputak, odnosno da je riječ o istodobno realiziranom poduhvatu. Međutim, u jednom dijelu temelja pasjačke Gradine pronađeni su vrlo loše očuvani antoninijani vladara Klaudija II Gotika, Galijena i Kvintila, zakopani nakon 260. godine. S druge strane, u obližnjem srednjovjekovnom kaštelu Klana, u sklopu dominantnog razvijenosrednjovjekovnog arheološkog sloja nataloženog u podnožju središnjeg palasa utvrde, otkrivena je brončana moneta cara Maksencija (akvilejski kov iz 307. god.). U jezgri ovog palasa uočeni su tragovi temelja prvobitne pravokutne kule - nadzornog tornja, građene uz uporabu kasnoantičkog vezivnog morta, koji se jasno razlikuje od mortova korištenih u kasnijim gradbenim fazama. Prema tome, organizacija sustava "Pretenturae Italiae" i njeno provođenje u život bila je složen i skup projekt, posebice na krškom krajobrazu riječkog zaleđa, koji se je odvijao u više etapa u duljem vremenskom razdoblju (SUIĆ 1955; SUIĆ 1970, ŠAŠEL 1970;). Konstatinovskom razdoblju pripada dovršetak izgradnje cestovne postaje nedaleko uvale Martinšćica na Kostreni, a postokonstatinovskom razdoblju pripisujemo izgradnju i i funkcioniranje vojne posade u nadzornoj priobalnoj postaji uz uvalu Lokvišća u Jadranovu. Prve gradbene faze bakarskog kaštela te utvrde Gradac povrh Bakarca također pripadaju razdoblju obnova komunikacije između gradova Tarsatike, Volcere i Senije, o čemu svjedoče nalazi miljokaza s imenima vladara Florijana, Dioklecijana i Flavija Severa (BRUNŠMID 1906;). Prema natpisu pronađenom u zoni velike priobalne utvrde Lopar u Novom Vinodolskom čini se da je ovaj graditeljski poduhvat vodio namjesnik Dalmacije Flavije Julije Rufin Sarmencije, između 337. i 350 . godine (FABER – MATEJČIĆ 1963;).
Ovim kratkim pregledom kasnoantičke stambeno-fortifikacijske baštine u okolici grada Rijeke (bez navođenja drugih pojedinačnih arheoloških nalaza iz vremena 4. - 6. stoljeća) završavamo prikaz današnjeg stanja jednog zanemarenog dijela naše baštine. Bez komparativnog istraživanja više odabranih lokaliteta neće biti moguća kvalitetnija spoznaja o nastanku, organizaciji života i obrane te kraju egzistencije sustava Pretenturae Italiae, koji uključuje niz utvrda, bedemskih zatvarača, manjih kastela i izvidnica, nad kopnenim i pomorskim komunikacijama što se slijevaju Kvarnerom prema Riječkom zaljevu i njegovom gorovitom zaleđu. Postoji i niz tragova obnove bedema na prapovijesnim gradinama i okolici Rijeke, kao i snažan populacijski pritisak na izdvojena pećinska i polupećinska staništa, no prema dosadašnjim spoznajama riječ je o tragovima iz razdoblja gotsko-bizantskog rata, te konačno i refugijalnim staništima preživjelog domorodnog pučanstva u vremenu prvog vala avaro-slavenske najezde.

Izbor iz literature:

Blečić 2001 M. Blečić, Prilog poznavanju antičke Tarsatike, Vjesnik Arheološkog muzeja Zagreb 3. s. 34, Zagreb 2001, str. 63 – 120.

 Cimiotti 1910 L. G. Cimiotti, Il lungo muro preso la citta di Fiume, Bulletino della deputazione fiumana di storia patria Vol.I, Fiume 1910.

Brunšmid 1906  J. Brunšmid, Kameni spomenici Hrvatskog Narodnog muzeja u Zagrebu, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva N.S. Sv.IX, str. 146 – 148, Zagreb 1906/1907.

Faber – Matejčić 1963  A. Faber – R. Matejčić, Izvještaj o stanju gradine Lopar u Novom Vinodolskom, Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, travanj 1963.

Kobler 1894  G. Kobler, Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume, Fiume 1894

Matejčić 1969  R. Matejčić, Sedam godina rada u istraživanju Liburnijskog limesa, Osječki zbornik XII, str. 25 – 39, Osijej 1969.

Matejčić 1988  R. Matejčić, Kako čitati grad, Rijeka 1988.

Starac 1996  R. Starac, Rezultati najnovijih arheoloških istraživanja na području općine Matulji, Liburnijske teme 9, Matulji 1996.

Suić 1955  M. Suić, Granice Liburnije kroz stoljeća, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru br. 2, Zadar 1955.

Suić 1970  M. Suić, Liburnia Tarsaticensis, u zborniku „Adriatica“, str. 705 – 716, 1970.

Šašel 1970  J. Šašel, Alpes Iuliana, Arheološki vestnik XXI-XXII, str. 33-44, Ljubljana 1970.

Šašel – Petru 1971  J. Šašel – P. Petru, Claustra Alpium Iuliarum, Fontes 1, Ljubljana 1971.

Šašel  1992  J. Šašel, Alpium Iuliarum Claustra – Opera Selecta, Situla 30, Ljubljana 1992.

 

 

 Ranko Starac, PPMHP - Rijeka